Proračun stabilnosti i njegova najslabija karika
Proračun stabilnosti analizira stabilnost konstrukcije kao cjeline, dok na primjer, proračun (dimenzionisanje) čeličnih nosača analizira stabilnost pojedinačnog elementa konstrukcije. Kontrola napona može nam sa sigurnošću odgovoriti koji zategnuti element je najvise napregnut ali za pritisnute elemente mora se vršiti mnogo složenija analiza. Konstrukcija je stabilna najviše onoliko koliko je stabilan njen 'najslabiji' element. Iz ovoga se može zaključiti da pomoć pri određivanju 'najslabije karike' može da se dobije od rezultata dimenzionisanja čelika. Naravno, s obzirom da se pri dimenzionisanju čelika koriste aproksimacije za efekte teorije II reda kao i na veliki značaj pravilnog izabora ulaznih podataka (dužine izvijanja, krive izvijanja itd, najbolje je prvo dimenzionisati čelične nosače pa tek onda proveravati stabilnost sistema (na nosačima stvarnih dimenzija)). Da bi se sa većom sigurnošću utvrdila najslabije mjesto u konstrukciji bilo bi dobro kada bi se mogla dobiti 'forma gubitka stabilnosti'. Ovo se programom može dobiti tako sto se napravi kombinacija bliska ali minimalno slabija od kritične, i koja se proračuna po teoriji II reda. Slika deformisanog modela pri toj kombinaciji će biti forma gubitka stabilnosti a element sa najznačajnijom deformacijom - 'najslabija karika'.
Primjer: ako je proračun stabilnosti rađen kao: Opterecenje "A" + lambda x Opterecenje B i ako je za kritično lambda dobijena vrednost 12.679 onda treba napraviti jednu kombinaciju blisku kritičnoj (recimo Opterecenje "A" + 12.678 x Opterecenje "B") i onda je proračunati po teoriji II reda. Poenta je da se bude jako blizu kritične vrijednosti da bi do izražaja dosla povećana deformacija labilnog elementa.
Нема коментара:
Постави коментар